Kada sam se 2005. godine upisao na fakultet s prvom bolonjskom generacijom, bio sam sasma ravnodušan prema fakultetskoj ideji. Htio sam, štaviše, u maniri mnogih mi evropskih prijatelja, godinu dana provesti u lunjanju po, u bh. verziji, neistraženim divljinama bivše Jugoslavije. (Bio sam uvjeren da je južna Srbija strašno egzotična na neki zabavan trashy način.)
No roditelji nisu bili oduševljeni mojim pustolovnim idejama, pa sam kraj četvrtoga razreda srednje škole proveo u mislilačkoj agoniji nad izborom fakulteta i studija. Isprva očaran patologijom, otkrio sam nekakav opskurni fakultet (višu školu?) u Novom Sadu na kojem su tvrdili da za četiri godine studija svako može steći obrazovanje neophodno da ostatak života provede po mrtvačnicama. U istinitost te morbidne izjave preko telefona me uvjeravala izrazito ljubazna starija gospođa.
Očevidnost promašenosti te ideje brzo su razotkrili moji roditelji koji su me uvjerili da patologija u Novom Sadu nije epizoda “CSI-ja”, i na tome sam im zahvalan.
Narednih mjesec ili dva kolebao sam se između mnogobrojnih izbora: matematika, informatika, produkt dizajn, sociologija, politologija, itd. Iskreno, engleski jezik i književnost kao izbor nije mi bio ni na kraj pameti. Nekako sam u vlastitom bunilu odlučio da neću više plaćati instrukcije iz crtanja niti dalje vježbati integrale i limese, te sam izrovio svoj stari udžbenik iz francuskog i sedam dana ponavljao le subjonctif, tj. konjunktiv u francuskom jeziku, kojeg sam se godinu dana usrdno trudio zaboraviti. Završio sam tako u junu 2005. g. na prijemnom ispitu iz romanistike. Mada sam ga na koncu položio i bio primljen, taj je ispit bio potpuni fijasko. Na usmenom sam, priupitan da prevedem “izazov”, umjesto défi hrabro i mutavo izmislio frankofonizirani challenge /šalonž/. (Ruku na srce, francuski sam učio u Americi, pa je moja glupost utoliko američka.)
Istraumatiziran tim iskustvom, mom je egu trebalo oporavka, pa sam netom prije drugog prijemnog roka na Filozofskom fakultetu odlučio ići na prijemni na Odsjeku za anglistiku. Egu je to dobro došlo, bio sam prvi na spisku. A i završio studirajući engleski jezik i književnost, na potpuno blesav način. Taj sam studij, nasreću, i zavolio. Francuski nije dijelio istu sretnu sudbinu. Sa “šalonžom” tog studija pozdravio sam se prije negoli je prvi semestar završio.
Tu sam već četiri godine. Četiri jer sam tu prvu ipak “pauzirao”, na sebi svojstven način. No moje pustolovine su se nažalost uglavnom odvijale po ne baš egzotičnoj županiji zagrebačkoj. (Južna Srbija i njeni nominativi i akuzativi ostaju samo u snovima.)
Na nastavu i gradivo koje učim zadnje četiri godine uglavnom nemam nikakvog prigovora. Povremeno me iz takta izbace obavezni izborni predmeti (jer takvi oksimoroni za moju su pamet prevelik zalogaj), ali općenito se dobro nosim. Petogodišnji sistem mi odgovara jer nisam imao ni najmanju namjeru predavati kao nastavnik u osnovnoj školi nakon tri godine studija. No drugi ne dijele moje mišljenje ni fakultetsku ležernost.
Naime, prije nekoliko dana, na satu iz metodike nastave jezika, u diskusiji o hospitovanju koje će studenti/ce u drugom dijelu semestra obavljati u osnovnim i srednjim školama, neugodno smo se podsjetili na surovu stvarnost da, zahvaljujući primjeni bolonjskih standarda, nećemo moći raditi kao nastavnici na bilo kojoj razini pošto diplomiramo/steknemo zvanje bachelora. Postajemo, efektno, bolonjske “neženje”. Dosta studenata/ica su, sudeći po njihovim reakcijama, bili šokirani spoznajom da tri godine just won’t cut it. Mnogi su, bit će, naviknuti na razmišljanje naslijeđeno iz staroga sistema (s kojim, doduše, i dalje imamo okršaja budući da za sobom teglimo predbolonjske generacije), očekivali da će se nakon dodiplomskog ciklusa moći maknuti podalje od fakultetskoga obrazovanja. Mnogima nastavak studija u drugom ciklusu nije prihvatljiva i/ili primamljiva ideja.
Trebamo li biti razočarani time da ne možemo predavati engleski učenicima u osnovnim školama pošto završimo s dodiplomskim ciklusom? Lično mislim da nam je 5 godina visokog obrazovanja itekako neophodno. Tri godine prosto nisu dovoljne. Ali isto tako nisam zadovoljan ni prijelaznim rješenjem. Tu moja ležernost prestaje. Naša je “bolonja” svakako prijelazna, pa se moram zapitati zašto ono što ona donosi studentima također nije nekakvo prijelazno rješenje, koje omogućuje zaposlenje? Trebamo li od bolonjskih “neženja” ipak postati, sad se već bojim da sam vulgaran, bolonjske “udavače”?
Rado bih potrčao pred rudo s jednim kategoričnim “da!”, ali me fakultet naučio da hrliti ne valja. Prvo, tri godine nisu dovoljne za pripremu za rad s malom djecom, ako govorimo o radu u struci. Nisu dovoljne ni za stručan i kvalitetan prevodilački rad, osim možda uz izniman talent. Drugo, prijelazna rješenja su najčešće loša. Kao što je i naša bolonja u srži nefunkcionalna, jer se u njoj standardi primjenjuju sporadično – što zbog kontradiktornosti unutar državnog/entitetskog/kantonalnog okvira obrazovnog sistema, što zbog nepripremljenosti institucija visokog obrazovanja, što zbog nevoljkosti ili nesposobnosti pojedinaca – nastavnička radna snaga sa samo tri godine obrazovanja bi itekako bila nefunkcionalna. Rješenje, onda, nije ni postati “udavača” ali bome ni ostati “neženja”. Ono što je nama potrebno je izmjena naše, studentske, uloge unutar trogodišnjega dodiplomskog obrazovanja.
Iz moje ležerne perspektive potrebno je studente/ice motivirati na daljnji studij, i to tako što će postati aktivni učesnici u obrazovnom procesu, ne samo u smislu konzumenata nastavnoga gradiva i producenata istoga na ispitima, već u smislu kontinuirane, otvorene rasprave o njihovoj budućnosti u kojoj oni imaju pravo i priliku da sami učestvuju u tvorenju vlastite budućnosti.
Ukratko, studenti/ce moraju zauzeti aktivniju ulogu u procesu donošenja važnih odluka, tj. postati tzv. decision-makers, rame uz rame s uzoritim autoritetima. Prijelazno bolonjsko rješenje i dalje suviše vonja na staro autokratsko ustrojstvo u kojem je studentska autonomija oksimoron na sličnoj ravni s onim gorepomenutim. Moj iskren savjet je da ne “pauzirate” od daljnjega obrazovanja jer takvo stanje moramo mijenjati.
P.S. Ne zaboravite glasati u anketi! A ni provjeriti domaću zadaću na Homeworku!
sve je to fino i bajno iako ste mogli preskociti taj narcisoidni uvod 🙂 medjutim u potpunosti se slazem sa vama kolega al’ takodjer mislim da ce ovaj nacin skolovanja duuugo biti knedla u grlu nase drzave a tako i nama studentima, jer nisu svi u mogucnosti finansijski izgurati 5. god. skolovanja ali kao sto bi sekretar za finansije fakulteta poeticno rekao “ako nemas para a ti nemoj studirati” praceno vrlo uvrjedljivim buljenjem 😀
Zahvaljujem na komentaru i izvinjavam se ako se od ličnog doživljaja gubi poenta uvoda. Poenta mu je, naime, da prikaže (a time i analogizira sa trenutnom situacijom) suludost mog vlastitog fakultetskog izbora.
Pretpostavljam da pričate o situaciji koju ste lično doživjeli. I suosjećam.
Mislim da se trenutno trebamo najviše fokusirati na učešće studenata/ica u svakodnevnom funkcioniranju institucija koje pohađamo. Slažem se da je financiranje studija itekako problem i da predstavlja jednu od najvećih prepreka. No istovremeno mislim da je još problematičnija situacija u kojoj mi, kao studenti/ce koji već studiraju i redovno plaćaju upis i ostalo, plaćamo razne dadžbine a da ne znamo šta se s našim novcem radi, kako se ulaže, šta se našim direktnim ulaganjem postiže.
Naših 5 godina studija neće imati nikakvog smisla ako se aktivnije ne uključimo u rad institucija koje pohađamo. Moje rješenje je bolji, organiziraniji i aktivniji rad studentskih predstavnika, a jedan od ciljeva i ovog bloga je taj rad poboljšati.
S obzirom kakvi su nastavnici koji su zavrsili 4 godine, mislim da bi bili i te kako pripremljeni, ali treba fakultetu jos para, to je problem, nije im nikad dovoljno.
Mislim da je jedan od ciljeva bolonjskog procesa i njegova sprovođenja baš to da profesionalci postanu stručniji, bolji, s više obrazovanja. Mislim da nam je svima jasno, zahvaljujući metodici, koliko je to zahtjevan posao raditi s malom djecom u ranim razredima osnovne škole, te mislim da su te dvije godine dodatnog obrazovanja s nastavničkim usmjerenjem više nego potrebne.
Što se financija fakulteta tiče, to je opet problem kantonalnog budžeta i njegovih nedostataka. U obrazovanje se općenito u BiH malo ulaže, što je potpuno promašena politika.
ako vec ne zele ulagati u obrazovanje, onda nemaju pravo insistirati na tome da se mora ici do besvijesti na fakultet bez ikakvih mogucnosti zaposlenja. neki ljudi idu na fakultet radi toga da bi mogli raditi, a ne radi toga da bi mogli reci kako studiraju i kako im dobro ide. mozda je to nekome samo po sebi dovoljna satisfakcija, ali ne vjerujem da je to slucaj s onima koji sam i moraju sve placati.
To je začarani krug iz kojeg se samo možemo izvući tako da prođemo taj 3+2 (ili 4+1) ciklus i trudimo se reformirati sistem dok smo studenti i nakon što diplomiramo/magistriramo. Realno gledano, stanje ne može promijeniti niko osim nas. Stvar je jednostavna – samo je nama baš toliko stalo jer se nas direktno tiče.