Sarajevo, 09.07.2009.

Saopcenje za javnost

FASIZAM U STUDENTSKIM DOMOVIMA

Neprihvatljivi govor mrznje iz usta «prvih ljudi» studentskih domova u Sarajevu i Mostaru predstavlja otvoreno krsenje ljudskih prava i negiranje svega sto je drugo ili drugacije. Studentske domove ne smiju voditi osobe koje u svom rukovodjenju koriste metode iz prevazidjenog fasistickog sistema, sistema nepostojecem kako u Evropi tako i u civiliziranom svijetu.

Na osnovu izjava Emira Kadrica, Direktora JU Studentski centar Sarajevo, da osobama homoseksualne orijentacije nije mjesto u studentskim domovima u Sarajevu i da ih on ne priznaje te da za njih nema mjesta, te na osnovu izjava Dragana Mikulica, ravnatelja JU Studentski dom Sveucilista u Mostaru, da su vrata javne ustanove homoseksualnim studentima/cama u Mostaru zatvorena, pozivamo sve mjerodavne institucije da ispitaju slucaj diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije u studentskim domovima u Sarajevu i Mostaru, te da navedene direktore/ravnatelje najostrije sankcionisu u skladu sa zakonom drzave BiH prema kojem su i govor mrznje i homofobicno ponasanje podlozni sankcijama.

Studentski domovi u BiH su javne ustanove koje se finansiraju iz javnih budzeta i kao takve moraju postivati zakone BiH, te ne širiti netrpeljivost i diskriminaciju po bilo kojoj osnovi.

Diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije je u BiH zakonom zabranjena i kaznjiva (clan 2., Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH). Govor mrznje direktora Emira Kadrica i ravnatelja Dragana Mikulica javno poziva na diskriminaciju homoseksualnih osoba te potvrdjuje i opravdava diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije koja se u tim javnim ustanovama desava svaki dan.

Homofobiji nema mjesta u javnim ustanovama BiH i svaki vid homofobicnog ispada se mora sankcionisati, jer on doprinosi diskriminaciji i krsenju zakona BiH.

Ljudska prava nisu privilegija nekolicine niti njihovo postivanje smije biti iskljucujuce i diskriminirajuce. Pozivamo gradjanstvo BiH, nevladin sektor, sve relevantne institucije i drzavu BiH da javno osude govor mrznje i sankcionisu diskriminaciju LGBTIQ osoba. Takodjer, pozivamo sve roditelje, koji placaju participaciju za domski smjestaj, da se zapitaju koji su iduci koraci ovih i ovakvih direktora u utvrdjivanju podobnosti njihove djece.

Udruzenje Q

Stan.tk podržava zahtjeve Udruženja Q u osudi i sankcioniranju očiglednog kršenja zakona i Ustava BiH te strogo osuđuje kršenje ljudskih prava LGBTIQ i svih drugih studenata/ica. Dopuštanjem ovakvog ponašanja u Bosni i Hercegovini se uzgaja klima netrpeljivosti i potiču diskriminacija i mržnja prema manjinama u BiH. Zakoni i ustavi u BiH svim osobama jamče jednak i ravnopravan tretman, a kad se uzme u obzir da se radi u javnim ustanovama koje se financiraju od novca poreznih obveznika u BiH, situacija je pogotovo zabrinjavajuća.

Postaje samo pitanje vremena kad će direktori studentskih domova propisivati podobnost studenata/ica za mjesto u domu, a to je nešto što mi, kao samosvjesni građani i građanke u civiliziranom, demokratskom društvu i pravnoj državi nipošto ne smijemo dopustiti.

Ukoliko je u razdoblju socijalizma temeljna funkcija sveučilišta bila diskurzivna proizvodnja znanja koje će služiti kao legitimacijski okvir postojećem režimu, onda je u razdoblju divlje tranzicije i prividne vladavine kognitivnog kapitalizma univerzitet postao tvornica novca koja funkcionira na načelu legalizirane pljačke

Argument da je besplatan studij velik trošak za državu posve je bespredmetan: nije li neusporedivo veći trošak održavanje neproduktivnog akademskog pogona u kojem se svaki mjesec troše milijuni za plaće ljudi koji, primjerice, dvadeset godina nisu objavili znanstveni rad?

Najveći skandal nedavne blokade Filozofskog fakulteta (a potom i mnogih drugih fakulteta u Hrvatskoj) sastoji se u tome što je taj slučaj punih mjesec dana zaokupljao širu društvenu javnost, što se o njemu pisalo i izvještavalo redovito i svakodnevno u svim medijima, a unatoč tome količina ozbiljnih analiza i stručnih te nepristranih komentara može se, post festum, nabrojati na prste jedne ruke. Paradoks je, dakle, u tome što je jedna društveno iznimno značajna, politički osviještena, inovativna i autentična emancipacijska gesta medijski uglavnom interpretirana kao pobuna razmaženih mlađih punoljetnika koji su spriječili rad fakulteta da ne bi morali dolaziti na predavanja već da bi se mogli baviti jogom, širenjem boljševičkih ideja i kuhanjem graha. Skandal je tim ozbiljniji jer se ne radi samo o orkestriranim i svjesno malicioznim komentarima u vodećim tiskovinama, nego u najvećem broju slučajeva naprosto o potpunom nerazumijevanju “duhovne situacije vremena”. Svoditi ovaj studentski bunt na zakašnjelu šezdesetosmašku retoriku, na prizivanje socijalizma ili tvrditi kako iza bojkotiranja nastave stoji poriv za ljenčarenjem, vrlo jasno ukazuje na alarmantnu činjenicu da velikim dijelom medijskog prostora Hrvatske caruju novinari i kolumnisti koje se može okarakterizirati ili kao korporativne plaćenike ili naprosto kao potpune idiote. Malobrojni trezveni, stručni i pronicljivi komentatori koji su otprve shvatili o čemu se ovdje radi i što je sve na kocki u opasnom ulogu u kojem problem školarina predstavlja samo vrh ledene sante ispod koje se skriva minsko polje poremećenog sustava cjelokupnih društvenih odnosa, ionako su ostali nezamijećeni u javnom prostoru kojeg su okupirali glasni i utjecajni, ali imbecilni opinion makeri. Međutim, postoji u svemu tome jedan aspekt na kojeg gotovo nitko nije skrenuo pažnju i o kojem vrijedi ozbiljnije razmisliti. Svi akteri ovog prvorazrednog događaja (vjerojatno jedine politički autentične i društveno relevantne revolucije od osamostaljenja Hrvatske) na šahovskoj ploči odmjeravanja snaga pozicionirani su na samo dvije strane: studenti nasuprot Ministarstvu. Nakana ovog teksta je ukazati na poziciju trećeg, ujedno i najvažnijeg igrača u borbi za hegemoniziranje društvenog polja: akademski pogon, odnosno fakultete i znanstveno-nastavničko osoblje.

Bitka koja se vodila između studentskog plenuma i ministra odnosno rektora zapravo je bila usmjerena na krivog protivnika. Nelagodno mjesto moći spram kojeg su studenti (u velikoj mjeri i nesvjesno) zauzimali borbenu poziciju nalazilo se (i još uvijek se nalazi) u njihovoj neposrednoj blizini – prava adresa na koju je trebalo slati zahtjeve za ukidanjem školarina i za zaustavljanje opasnog procesa “neoliberalizacije društva” jest akademska zajednica, ista ona koje je studentsko vijeće prema načelu neposredne demokracije koristilo kao medijatora da bi se, kao u poznatoj Kafkinoj priči o kineskom caru, poslalo pismo za koje se zna da nikad neće doći do primatelja. Naravno, Ministarstvo je najviša birokratska instanca i logično je da je prosvjed bio usmjeren upravo na tu adresu – nipošto ne treba zanemariti njen simbolički i medijski značaj. Međutim, Ministarstvo nije jedini krivac za školarine i katastrofalan bolonjski sustav kojem je jedina svrha potpuna komercijalizacija visokog obrazovanja i pretvaranje sveučilišta u tvornice usmjerenog znanja koje iz temelja guše svaku kritičku svijest pretvarajući fakultet u malo ozbiljniju varijantu srednje škole u kojoj se studij svodi na skupljanje bodova, neprestane prozivke, domaće zadaće i sportski model vrednovanja znanja prema ljestvici uspješnosti. Za devastaciju i degradaciju tog sustava krivi su i sami fakulteti, nastavnici i znanstvenici, svi oni kojima je i dalje u interesu povećavati školarine i upisati što veći broj studenata zbog financijske zarade: dobro je poznato gdje taj novac odlazi. Da bi se lakše shvatilo u čemu se sastoji glavni problem, prihvatimo za trenutak blasfemičnu tezu protiv koje je ustala slobodnomisleća studentska populacija, tezu da znanje jest roba. Ideja o tome da je znanje roba koja se kupuje kao povrće na placu iz ove perspektive i ne zvuči toliko strašno: užas se sastoji u omjeru plaćenog i dobivenog. Pitanje stoga glasi: što student koji plaća školarinu na Filozofskom, Ekonomskom, Pravnom ili bilo kojem drugom fakultetu u ovoj zemlji dobiva za svoj novac?

Nakon što ostavi novac na blagajni i uspije upisati željeni studij, student se suočava s nizom problema. Dolazi na predavanje, ali profesor kasni; nakon pola sata doznaje da je na zasjedanju Sabora i da se predavanje otkazuje. Idući dan dolazi kod drugog profesora na konzultacije, međutim nema ga u kabinetu; kolege ga obavještavaju da ima važan sastanak u Gradskom poglavarstvu. Idući tjedan ga nalazi u kabinetu, ali od njega ne dobiva željenu informaciju vezanu za diplomski rad; vidljivo je da je profesor zadnjih petnaestak godina više pratio stranačke skupove od strukovne literature. Kuca na vrata znanstvenog novaka koji se nominalno bavi istim područjem, ali ubrzo uviđa da mladac ama baš ništa ne zna o toj temi iako već nekoliko godina sjedi u kabinetu radeći na nekom fantomskom znanstvenom projektu. Jedan drugi profesor dolazak studenta na ispit uvjetuje kupovinom njegove knjige koju nije kupila ni njegova najuža rodbina. Kakva je situacija na poslijediplomskom studiju na kojem školarine iznose i do astronomskih deset tisuća eura? Što za tu svotu (s kojom je moguće proputovati cijeli svijet u low-budget varijanti, kupiti auto ili dva kvadrata stana u Dubrovniku) dobiva doktorski student na nekom humanističkom studiju? Primjerice, doživljava uvrede od nastavnika koji tridesetak studenata na predavanju implicitno naziva budalama, suočava se s mentorom koji ni nakon godinu dana nije zapamtio ime kandidata niti naslov disertacije, sluša predavanja koja su na razini tečajeva večernje škole ili, poput jednog kolege iz susjedne države koji putuje šest sati do Zagreba da bi došao na konzultacije s mentorom (uredno se najavivši mjesec dana ranije) nailazi na njega na hodniku: u jednominutnom razgovoru objašnjava studentu kako je veoma zauzet i da se ne može baviti takvim glupostima kao što je sinopsis. Ovakvih priča ima previše da bi stale na jednu novinsku stranicu. Zaključak je jednostavan: ukoliko ste dovoljno ludi da u Hrvatskoj upišete doktorski studij iz područja društveno-humanističkih znanosti, slobodno možete umjesto vaše slike u indeks nalijepiti fotografiju magarca.

Omjer uloženog i dobivenog je više nego poražavajući: ovome treba pridodati i činjenicu da je osim visokih školarina, na nekim fakultetima potrebno plaćati čak i ispite da biste ih položili, a nedavna afera u kojoj će manji dio nastavničkog kadra s Prometnog fakulteta nakratko završiti u zatvoru da bi se prividno stvorio dojam kako se svaka korupcija strogo sankcionira, tek je obmanjivanje javnosti da bi nakon kratke pauze sve bilo po starom: business as usual. Studentska pobuna, ponovimo to još jednom, koliko god bila besprijekorno organizirana, sjajno osmišljena i društveno osviještena, imala je dvije krupne mane: nije bila dovoljno radikalna i pogriješila je adresu: krivac za trenutno stanje je, među ostalim, licemjerje i neučinkovitost glomaznih i nereformiranih, mastodontskih fakulteta. Ukoliko je u razdoblju socijalizma temeljna funkcija sveučilišta bila diskurzivna proizvodnja znanja koje će služiti kao legitimacijski okvir postojećem režimu, onda je u razdoblju divlje tranzicije i prividne vladavine kognitivnog kapitalizma univerzitet postao tvornica novca koja funkcionira na načelu legalizirane pljačke. Licemjerje se sastoji u tome što fakulteti studentima nameću kriterije izvrsnosti i tablice kvalitete poput onih za najboljeg radnika mjeseca u McDonaldsu, a sami i dalje funkcioniraju prema karitativno-humanitarnom načelu uhljebljenja notornih mediokriteta koji bi bez univerzitetske sinekure završili na cesti bez mogućnosti nalaženja ikakvog posla jer ne bi preživjeli pravu tržišnu utakmicu. Ukratko, izvrsnost se zahtijeva od studenata, ali ne i od nastavnika. Licemjerje se sastoji i u tome što je dio mlađeg nastavnog kadra bio žestoki protivnik ukidanja školarina, dakle isti onaj kadar koji je dodiplomski i postdiplomski studij završio na teret države, a državi će predstavljati teret i idućih trideset godina jer je posve nevjerojatno da će zbog nerada i neproduktivnosti ikada dobiti otkaz. Promatrano iz ove perspektive, problem se nalazi čak i u poznatom pismu podrške kojeg su profesori Filozofskog fakulteta prije par tjedana uputili studentima i koje je kružilo raznim mailing listama: u njemu se izražava “divljenje studentima” i podržava se njihov bunt, sve zato da bi se zaboravila činjenica da gotovo nitko od potpisnika nije prije blokade javno istupio buneći se protiv bezobrazno visokih školarina, napose onih na doktorskom studiju gdje je kvaliteta studiranja upravo sramotno niska, čak i u usporedbi sa srodnim programima u regiji. Doduše, jedan je djelatnik fakulteta ponovio svoju staru tezu da bi doktorski studenti trebali na osnovi studija imati pravo na zdravstveno i socijalno osiguranje, umjesto da to pravo, kao do sada, ostvaruju na burzi rada, ali o tome da je deset tisuća eura za posve bezvrijedan komad papira sveučilišta koje ne pripada niti među prvih tisuću u Europi i svijetu ipak malo previše, nije bilo ni riječi.

Ukratko, studentska je pobuna tek prvi stupanj: nakon školarina trebalo bi uslijediti potpuno ukidanje Bolonje i naposljetku završna faza: kompletna reformacija zastarjelih, neefikasnih, tromih i katastrofalno neproduktivnih sveučilišnih sustava. Dakako, to je posve utopijski plan i bit će izuzetno veliki pomak ukoliko uopće dođe i do ukidanja školarina i uvođenja besplatnog studija za sve. Argument da je besplatan studij velik trošak za državu posve je bespredmetan: nije li neusporedivo veći trošak održavanje neproduktivnog akademskog pogona u kojem se svaki mjesec troše milijuni za plaće ljudi koji, primjerice, dvadeset godina nisu objavili znanstveni rad? Ne treba imati iluzije: nijedna vlada neće se uhvatiti ovog gorućeg problema, kao što dosad nije poduzeto ništa ni u vezi reforme javne uprave koja također funkcionira na načelu nerada i doživotne sinekure i stoga predstavlja (uz korumpirano pravosuđe) glavnu prepreku ulasku ove zemlje u EU. Nedavno je u medijima emitiran prilog o perspektivnim mladim asistentima na čijim plećima počiva razvitak “društva znanja”; jedan od njih pohvaljen je kao uspješan znanstvenik jer je doktorirao u roku od devet godina – kakvi su onda tek neuspješni znanstvenici? Da je u medijima bilo manje malicioznosti i više istraživačkog rada, novinari su mogli odvojiti malo vremena i pregledati dostupne baze podataka, stručne biografije i web-stranice hrvatskih instituta, akademija i fakulteta. Naišli bi, primjerice, na znanstvenu novakinju koja nakon sedam godina zaposlenja na institutu nema nijedan objavljen rad, ali zato doznajemo da joj je hobi gljivarstvo. Tu je i asistentica koja ima dulji radni staž, ali u životu nije objavila nijedan tekst (ne izvorni članak, prethodno priopćenje ili recenziju, nego doslovce tekst). Jedan iznimno perspektivni novak na institutu poznatom po tome što nitko ne zna čime se njegovi zaposlenici bave, u svojoj biografiji navodi jedan jedini tekst od šesnaest stranica koji je istovremeno sažeta verzija magisterija, sinopsis znanstvenog projekta, doktorska dispozicija i referat pročitan na tri konferencije. Uzme li se u obzir broj kartica i godišnja plaća, proizlazi da su neki od domaćih znanstvenika neusporedivo bolje plaćeni od Joanne Rowling ili Stephena Kinga. Naravno, to ne znači da su svi profesori ili znanstvenici u domaćem sustavu institucionalnog obrazovanja neproduktivni, jer među njima ima i vrsnih pedagoga, stručnjaka međunarodnog ugleda kao i veoma plodnih autora i istraživača: problem je u tome što oni čine manjinu koja se i sama suočava s problemima zbog onih koji nastoje očuvati status quo. Promatrano iz ove perspektive, studentski revolt kao da dolazi iz jednog drugog svijeta, iz daleke budućnosti koja ne može uspostaviti komunikaciju sa strukturama vlasti jer govore međusobno nerazumljivim jezikom. To i nije toliko neobično jer jezik revolta protiv nepravde nije jednak jeziku ministarske birokracije. Mnogo je opasnije, međutim, što taj jezik ne čuje i ne razumije klasa društvenih parazita koja umjesto da sama bude pokretač društva znanja, i dalje ostaje njegov najveći neprijatelj.

Tonči Valentić

Na današnjoj sjednici Vijeća Odsjeka za anglistiku (9. 6. 2009. godine) pričalo se i o usmjerenjima za postdiplomski studij. Budući da je Odsjek za anglistiku u narednoj akademskoj godini znatno kadrovski oslabljen, katedra za književnost je jednoglasno odlučila da Odsjek nije u stanju provesti postdiplomski program iz književnosti. Prema tome, književnog smjera neće biti.

Još uvijek nije sigurno hoće li se ponuditi lingvistički smjer, ali je, zbog spomenutog nedostatka nastavnog kadra, izvjesno da ni lingvističkog smjera neće biti.

Nastavnički smjer i dalje ostaje te će se financirati iz kantonalnog proračuna.

Za prevodilački/prevoditeljski smjer financiran iz kantonalnog proračuna i dalje nema podrške te je zasad neslužben stav što Ministarstva obrazovanja, što Vijeća Odsjeka da se isti neće omogućiti bez plaćanja. Drugim riječima, izvjesno je da ćemo za prevodilački smjer plaćati određeni iznos novca po semestru, kako to rade, primjera radi, vanredni studenti/ce.

Kako sam na ovom blogu i ranije pisao govoreći o najavljenom štrajku Sindikata UNSA-a, ovakav razvoj događaja dokazuje da se naše školstvo iz dana u dan sve više komercijalizira te da javne obrazovne institucije polako postaju nešto više nalik privatnim obrazovnim ustanovama, koje financiraju oni i one koji ih pohađaju.

Da, i prije se za postdiplomski studij plaćalo. Ali čitav smisao potpisivanja Bolonjske deklaracije i provođenja Bolonjskog procesa na Univerzitetu u Sarajevu, pa tako i na Filozofskom fakultetu, upravo i jest u stvaranju europskog društva znanja, i to tako što se visoko obrazovanje čini što je dostupnijim moguće apsolutno svima. Visoko obrazovanje nije privilegija ono malo počastvovanih ili sretnih već suštinsko ljudsko pravo svake osobe, svakog građanina i građanke demokratskog društva kakvo mi pretendiramo biti, ma kako sporo i trapavo. Ovom vrstom elitizacije znanja, ograničavanjem pristupa znanju pripadnicima/cama društva, mi zapravo stvaramo moderno feudalno društvo, i to tako što pristup informacijama takoreć serviramo samo onima za koje se uzima da su podobni, da to zaslužuju. Mi umjesto akademskih građana na taj način stvaramo samo moćnike koji, zahvaljujući prilici koju su jedini imali da obrazovanje steknu, htjeli-ne htjeli postaju nadređeni, jedini koji su opremljeni i osposobljeni da vode društvo. Ostalima, koji si ne mogu priuštiti obrazovanje, ostaje da se zadovoljavaju mrvicama. Umjesto društva čiji su građani/ke visokoobrazovani, informirani te spremni i sposobni da se nose s nedaćama i zahtjevima modernog svijeta, komercijalizacijom i privatizacijom školstva gradimo kapitalistički socijalni poredak koji, umjesto na humanizmu na osnovu kojeg je izgrađen sam koncept akademske zajednice, počiva na socijalnom darvinizmu, onoj retrogradnoj društvenoj ideologiji koja je omogućila razvoj korporacije nauštrb malog, lokalnog biznisa i razvoj velikih koji demokratski tlače male.

Naša je građanska dužnost i obaveza boriti se protiv nazadovanja naše akademske zajednice, boriti se protiv odbacivanja principa na kojima je ista izgrađena i ne dopustiti da se nama manipulira i trguje zarad tuđih ekonomskih interesa.

Kantonalna Vlada i Ministarstvo obrazovanja također shodnim ne uzimaju u obzir činjenicu da smo usred Bolonjskog procesa, pa tako žele za petu godinu studija u drugom ciklusu uvesti školarinu od, kako se govorka nezvanično, 1.000,00KM po jednom semestru. Ukoliko se to desi i ta informacija postane zvanična, jasno je da su ti studenti i studentice zapravo ucjenjeni od Vlade te da su njihova studentska i građanska prava oduzeta i pogažena. Neslužbeni je stav da su se dosad izdvajala proračunska sredstva za četiri (4) godine studija po starom sistemu te da Vlada nije u stanju izdvajati sredstva za još jednu godinu studija. Krenuli smo u Bolonjski proces prije čitave 4 godine, a kantonalna se Vlada za 4 godine nije mogla spremiti na tako minoran izdatak koji bi toliko puno značio ne samo za studente/ice u Kantonu Sarajevo, već i za čitavo bh. društvo. Gro bh. studenata/ica se obrazuju na sarajevskim fakultetima i najveći je udio u bh. studentskoj populaciji upravo nas. Mi smo budući građani/ke, nosioci promjena, zastupnici u vladama i osobe koje će voditi ovu zemlju, a to se glatko odbacuje.

No ne moramo čekati da bismo preuzeli stvar u svoje ruke! Vrijeme je da djelujemo!

Studentice i studenti u Kantonu Sarajevu, a i drugdje u BiH, moraju pokazati vlastima da ne dozvoljavaju – da ne dozvoljavamo! -  da se s nama postupa na takav način, da se naše društvo feudalizira i da se naše školstvo privatizira! Ako dopustimo da se uvede da sljedeće godine plaćamo hiljadu po semestru, za 5 godina ćemo plaćati dvije, a onda sve više i više, te ćemo na kraju umjesto javne institucije dobiti privatni fakultet, kadrovski opremljen od novca koji mu budemo plaćali.

Mi moramo zahtijevati da se:
a) izdvoje sredstva za zapošljavanje novog, mladog nastavnog kadra na fakultetima u KS-u, a pogotovo našem fakultetu;
b) ni pod kojim slučajem ne dopusti uvođenje školarina za studij, već da se odrede razumne upisne kvote za upis redovnih, vanrednih i samofinancirajućih studenata/ica;
c) odluke koje se izravno tiču studija donose isključivo u konzultaciji s Univerzitetom, fakultetima i studentima/cama;
d) izvrši sveobuhvatna analiza i revizija Bolonjskog procesa na Univerzitetu u Sarajevu, u kojoj neizostavno učestvuju i studenti/ce, te da svaki fakultet pojedinačno Univerzitetu predloži izmjene i prilagodbe prelaska na bolonjski sistem obrazovanja, pa da onda za iste Univerzitet zahtijeva i snažno lobira pri nadležnim ministarstvima i kantonalnoj Vladi;
e) da se ukine sramotno smanjenje plaća nastavnom kadru Univerziteta, kako bi se privukla nova radna snaga;
f) da se osigura i ostvari veća autonomija Univerziteta i pojedinačnih fakulteta kao organizacijskih jedinica, tako što upravne odbore Univerziteta i fakulteta više neće birati Vlada već Univerzitet i fakulteti: na taj se način u potpunosti ukida ma kakva mogućnost političkog utjecaja na ustroj i rad Univerziteta te politikantske manipulacije akademskom zajednicom, koja je zbog toga ovako i umrtvljena;
g) provede opsežna istraga o korupciji na Univerzitetu u Sarajevu kako nam se ne bi ponovio još jedan “pravni fakultet”.

Nastavnici i nastavnice, saradnici i saradnice i ostali koji rade na Univerzitetu u Sarajevu su u nezavidnom položaju. Nad njima se vrši enorman politički i drugi pritisak te se često osjećaju nemoćnima da bilo šta urade. Zato mi, studenti i studentice, moramo preuzeti stvar u svoje ruke. Istina, gdjegdje moramo počistiti i u vlastitom dvorištu jer je, zahvaljujući neopisivom i neizrecivom skandalu na Pravnom fakultetu jasno da je korupcija na Univerzitetu u Sarajevu u proljetnom cvatu, ali je jasna nepravda koja se vrši nad onim mnogobrojnim predanim i poštenim osobama koje nas godinama obrazuju i od nas stvaraju akademske građane/ke. Zarad njih i zarad sebe moramo se boriti! Za nadati se je da će se i oni, potaknuti našim studentskim zanosom, priključiti našem otporu.

I’ll keep you posted o svemu što saznam, ozbiljnije nego dosad. Vrijeme je za drukčiji pristup obrazovanju!

Kumulativni ispit iz Poezije romantizma se pomjera na 14:00h zbog nedostupnosti prostorija.

Obratite pažnju i na neke nove termine i prostorije za ispite iz drugih predmeta na oglasnoj ploči Odsjeka!

Prof. dr. Zvonimir Radeljković potpise u indeks daje u srijedu u 17:00h.

Ne zaboravite da prof. Radeljkoviću morate uručiti esej u srijedu, najkasnije do 19:00h!

Prenosim e-mail od Larise Kasumagić u kojem piše šta trebate predati:

1. Esej (reflection paper) na jednu od zadanih tema iz četiri ponuđene metodičke oblasti (koje ste dobili u materijalu za praksu); rad treba da bude do 5 strana i treba sadržavati VAŠ kritički osvrt i argumentiranu analizu i refleksiju na praksu u okviru jedne od tema.

2. Priloženu dokumentaciju koju čine: 4 opservacije hospitovanih sati (prema modelu formulara Class Observation Form A – također u materijalu) + 1 self-evaluation (o satu koji ste držali kao grupa, sa posebnim osvrtom na sekvencu koju ste samostalno izvodili – upute u materijalu).

3. Plan časa koji ste pripremali kao grupa – ne duže od 2-3 strane.

Pogledajte blog OPSFF-a za više informacija: http://www.opsff.tk

Pogledajte i blog Sektora za prava i standard studenata/ica, sektora koji je jedna od primarnih djelatnosti OPSFF-a: http://www.pravstud.tk

Gledajući iz sarajevske perspektive proteste hrvatskih studenata njihov sarajevski kolega može osjetiti zavidnost i još jednom uvidjeti tužnu činjenicu o smrti bosanskohercegovačke studentske kulture i svijesti. Zagrebački, zadarski, splitski, osječki… studenti u duhu šezdesetosmaša zauzimaju zgrade fakulteta i obustavljaju nastavu kako bi ostvarili određene ciljeve koje oni drže važnima, ali ne samo za sebe nego za društvo uopće.

Upravo na ovoj činjenici motiva i cilja protesta hrvatskih studenata, odnosno na poređenju motiva rijetkih protesta bosanskohercegovačkih studenata i protesta njihovih susjeda, može se uvidjeti drastična, poražavajuća razlika između demokratske i opšte kulturne razvijenosti bosanskohercegovačkog i hrvatskog, susjednog, tako bliskog društva. Naši studenti protestuju noseći transparente na kojima piše „Hoćemo rok!“, glasno uzvikujući istu parolu… Naivan i u stanje našeg društva neupućen prolaznik mogao bi pomisliti kako napredna, mlada generacija Bosanaca i Hercegovaca protestuje zbog poplave turbo-folka i drugih vidova kiča u muzici, tražeći povratak vrijednostima rock muzike.

Zagrebački studenti protestuju istovremeno kada i njihove kolege u Španiji i Francuskoj, boreći se protiv komercijalizacije i birokratizacije visokog obrazovanja u vremenu potrošačkog kapitalizma. Sarajevski i zenički studenti protestuju zbog toga što nemaju valjanu diplomu i stručnu spremu nakon trogodišnjeg dodiplomskog studija. Hrvatski studenti hrabro prozivaju ministra obrazovanja, rektore univerziteta i dekane fakulteta. Bosanskohercegovački studenti, ako se usude, pred televizijskim kamerama o problemu s kojim su suočeni pričaju na potpuno apstraktan način, ne imenujući ni krivce ni osnovni problem.

Nakon ovog nemilog ali ipak jasnog i tačno poređenja postavlja se pitanje uzroka. Zašto hrvatski studenti razumiju probleme društva, ali i probleme svijeta, u kojem žive i u kojem se obrazuju, a naši studenti se pobune (ako se pobune) tek onda kada su lično oštećeni? Zašto je u pobuni i nekom vidu modernog partizanstva hrvatskih studenata očita jaka i jasna društvena i, što da ne, filozofska, svjetonazorska pozadina pobune, dok je u protestima naših studenata prije svega vidljiv motiv lične, niske i jeftine oštećenosti pojedinca, notorna neorganiziranost i nedostatak žara i energije mladog čovjeka? Zašto hrvatski studenti imaju muda ismijavati državnog ministra obrazovanja, i to s razlogom, a naši studenti ne smiju uputiti ni najblažu opravdanu kritiku običnom kantonalnom, sreskom ministru obrazovanja? Zašto su hrvatski studenti sačuvali srž i duh studentske kulture i studentske svijesti mladog čovjeka s otporom prema nesposobnosti i nemoralu vlasti, a bosanskohercegovački studenti traže štelu za ispite dok njihovi profesori po motelima za prolaznu ocjenu seksualno izrabljuju njihove kolegice?

Dati jasan i tačan odgovor koji bi omogućio korake promjene i napretka na ova pitanja značilo bi dati odgovore na mnoga suštinska pitanja o mrtvilu, raspadu i propasti bosanskohercegovačkog ukupnog društva i javnosti. U svim zemljama studenti, odnosno mladi ljudi koji pored znanja i energije imaju osjećaj pravde i dobra, jesu važni čimbenici svih društvenih mijena i procesa. Moldavsku „twitter“ revoluciju nisu iznijeli penzioneri ili ratni i neratni invalidi. Ispred zgrade u kojoj se održava samit G 20 ne protestuju radnici koji mjesecima ne dobivaju platu nego mladi ljudi, studenti…

Nameće se preteško pitanje smrti bosanskohercegovačkog studenta. Ili barem pitanje njegove dugogodišnje hibernacije i nesposobnosti da prepozna prave vrijednosti društva, kulture, civilizacije, nauke, demokratije, morala… Bosanski studenti nisu, ipak, toliko mrtvi da ne bi protestovali kada im se ukida aprilski, socijalni (pridjev dovoljno govori o poniženju) rok za ispite, ili kada nakon završenog studija ukapiraju da su zakonom prevareni… Bosanski studenti nisu mrtvi kada u Sarajevu treba spaliti dansku zastavu jer je neki tamošnji dnevnik objavio karikature poslanika Muhammeda, bosanski studenti nisu mrtvi kada se u Banja Luci treba boriti protiv nezavisnosti Kosova, bosanski studenti su veoma živahni kada u Titovoj ulici treba proslaviti pobjedu Turske a poraz Hrvatske na Svjetskom nogometnom prvenstvu, bosanski studenti su snažni i brzi kada se u Mostaru treba potući zbog utakmice između Hrvatske i Turske.

Ali, bosanski studenti jesu mrtvi kada u studentskim domovima nemaju tople vode i dovoljno hrane, jer mediji jedva iz mišjih rupa izvlače predsjednike kojekakvih studentskih asocijacija da bi ovi pričali kako su oni, eto, jadni i bijedni… Mislim da mogu proći godine loše hrane i hladne vode u studentskim domovima a da će studenti, upravo žrtve takvog haosa, čekati da im se vlast smiluje.

Ipak neozbiljno je i nepošteno tek tako studentima redati primjere njihovog mrtvila, lijenosti i opšte nezainteresiranosti za svijet i društvo u kojem žive. Ko je proizveo takvu generaciju mladih zombija?!

Sadašnji studenti uglavnom su rođeni u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog stoljeća, što će reći da su u mašineriju obrazovanja i vaspitanja ubačeni u toku rata. Sistem obrazovanja i odgoja zasnovan i modificiran u ratu bilježi visoku stopu klerikaliziranosti, nacionalističke ideologiziranosti, poslušnosti svakom vidu nacionalnog, finansijskog i vjerskog autoriteta. Sadašnji studenti učili su pisati i čitati, počeli saznavati svijet i život u trenucima kada se društvo ne samo fizički, ratom i smrću, nego i suštinski, ideologijama i političkim ciljevima, raspadalo.

Ali su se istovremeno u Bosni i Hercegovini izgrađivala, na ratu, sukobu, strahu i dresuri, nova, paralelna i suprotstavljena, nacionalno i religijski ograničena, zatucana i umrtvljena društva. Čovjek koji je u ratu imao 25, 30 ili 35 godina još uvijek može pamtiti drukčiji život, drukčiju svijest i drukčije sisteme vrijednosti, pa ih bez obzira na rat, traumu i patnju može regenerirati i crpiti iz njih drukčiju energiju. Čovjek koji sada ima 20 do 25 godina sav je obilježen ratom, podjelom, mržnjom i zatvaranjem svijesti i razuma u geto jedva-milionskih marginalnih evropskih naroda.

Sistem obrazovanja izgrađen na ratu, nacionalnoj ideologiji i međuetničkoj mržnji ne može nikada proizvesti samomisleće pojedince, jer cilj svakog totalitarizma (a bosanske nacionalne ideologije jesu totalitarizmi) jeste uništiti razum pojedinca i u potpunosti njegov život podrediti „izgradnji i očuvanju nacionalnog identiteta“. Takav sistem obrazovanja, u tako getoiziranom društvu, pod pokroviteljstvom vlasti koja zbog samoodrživosti generira konstantni sukob proizvodi nove generacije ljudi koje su spremne dati život i dati mladost ne za ideju opšte slobode čovječanstva nego za ideju izgradnje nacije, zamišljene zajednice, kojom manipulira i koju pljačka elita sastavljena od finansijskih moćnika, kriminalaca, političara i vjerskih dostojanstvenika, a akademska zajednica ih otvoreno podržava.

Mogućnost pobune i mogućnost protesta, odnosno svijest o dobru i svijest o zlu, kod generacije sadašnjih studenata je potpuno ubijena ili, nadajmo se, zatučena, pričom (ali i radom) o izgradnji nacije, o žrtvi, o genocidu, o ugroženosti, o lažnoj povijesti, o lažnim ljudskim i nacionalnim veličinama. Sposobnost racionalnog promišljanja i uključivanja u tokove modernog svijeta i korespondencije sa istom generacijom u drugim dijelovima svijeta ubijena je religijskim ograničavanjem na fiksne spoznaje, konačne i velike istine, te konstantnim zatvaranjem u male etničke torove.

Sadašnjoj generaciji studenata ugrađen je čip nacionalnog/etničkog i religijskog, preko kojeg se svaka činjenica, svaka spoznaja, svaka informacija prelamaju i preispituju iz pozicije tobožnjeg nacionalnog interesa, iz perspektive suglasnosti određenog mišljenja s religijskom dogmom, i – što je najgore – iz perspektive neophodne kvantitativne, isprazne razlike od tobožnjeg neprijatelja.

Cjelokupni sistem vlasti, u suradnji s religijskim centrima moći i uz zdušnu podršku krupnih kapitalista, učinio je sve da ubije slobodu misli i otvorenost uma u novim generacijama Bosanaca i Hercegovaca, kako bi svi, i vlast i religijski moćnici i krupni kapitalisti, u narednim decenijama imali sigurnu, odanu i stabilnu klijentelu koja i ne zna za mogućnost otpora i pobune.

Akademska zajednica, odnosno intelektualna i univerzitetska elita jednostavno je pristala pothranjivati izgradnju ovakvog zatvorenog anti-društva i odlučila učestvovati u hiperprodukciji odanih zombija. Ako univerzitet nije centar otpora društvenom haosu, ideologiji, moći i totalitarizmu na profesorskom nivou, potpuno je apsurdno očekivati da studenti ponesu zastavu slobode mišljenja i opšte pravde, jer upravo su ih odgojili i odgajaju profesori koji seksualno iskorištavaju studentice, koji po mišljenje idu u partijske centrale ili raskošne urede vjerskih vođa, plagiraju kvazi-naučne radove, bogato naplaćujući svoju odanost i uživajući potpuni imunitet pred jedva postojećim pravosudnim sistemom.

U suštini, kratko i jasno kazano, proizvedena je generacija zaglupljenih i nemislećih studentskih masa. Možemo se nadati samo tome da možda upotrebom moderne tehnologije, internetskim povezivanjem sa ostatkom svijeta, utjecajem rijetkih slobodno mislećih profesora i stanjem opšteg haosa dođe do buđenja jedne skoro pa potpuno izgubljene generacije Bosanaca i Hercegovaca.

Dok se ovo čudo ne desi možemo samo sa zavišću gledati i čitati vijesti o tome kako hrvatski i evropski studenti ulažu svoju mladost u izgradnju boljeg i poštenijeg svijeta. A istovremeno možemo ući u anale globalne i svevremene bizarnosti jer su na sjednicu parlamenta provalili ne studenti, ne mladi ljudi, nego invalidi.

(radiosarajevo.ba)